Ko se može ponositi Univerzijadom?
Iako je, možda očekivano (a svakako ne iznenađujuće), od početka priprema za održavanje Univerzijade u Beogradu, ovaj projekat bio praćen aferama, skandalima i neispunjenim obećanjima, njegovi protagonisti nisu prestali da ga predstavljaju kao „veliku čast za sve građane Srbije“ i naročito kao predmet ponosa za univerzitetsku zajednicu, s obzirom na identitet koji preuzima. Nasuprot tome, Univerzijada je uspela, mnogo pre svoje realizacije, da postane još jedna tačka prelamanja nezadovoljstva ne samo studenata, već i širih slojeva društva. Projekat identifikacije studenata i ostalih građana Srbije sa ovim megalomanskim poduhvatom je omanuo – postavši samo još jedan ružan simptom neodgovorne i bahate politike koju vode vlasti.
Pripreme za Univerzijadu počele su još 2007, a ovaj početak je simbolično obeležen aferama, tačkama optužnice protiv (sada bivšeg) direktora preduzeća „Univerzijada 2009“, Siniše Jasnića, kao što su nelegalno sklopljeni ugovori od više miliona evra, i činjenica da je potpisao ugovor sa samim sobom – po kome mu, u slučaju otkaza, sleduje pola miliona evra.
Grandiozne zamisli vođa projekta i gradskih vlasti ubrzo su se rasprsnule - broj sportista smanjen je sa 13.000 na 8.500, sportova sa 21 na 15, a od kompletne rekonstrukcije 46 beogradskih stadiona i bazena – neće biti ništa. Uprkos smanjenju obima, ostaje neupitno da je Univerzijada okupirala preveliki deo grada – za potrebe smeštanja dela učesnika Univerzijade, studenti iz prvog i drugog bloka Studentskog grada biće isterani iz svojih soba. Takođe, studentima iz ovog doma ukinuta je i mogućnost privremenog iseljenja, što znači da, ukoliko se sada isele, moraju da čekaju do sledeće raspodele koja je tek u decembru – dva meseca nakon što je fakultetska godina već počela. Iseljavanje studenata dodatno je podmazano i drugim promenjenim uslovima – u toku leta, cena stanovanja u 3. i 4. bloku skočiće sa 1500 kolika je tokom fakultetske godine, i do blizu 6000 dinara, a takođe neće raditi ni menze – sve ovo značajno povećava letnje troškove za stanare Studentskog grada, i smanjuje šansu da će ostati. Univerzijada nije zaobišla ni ostatak studentske populacije – ispitni rokovi su ispomerani ili skraćeni, kao i letnji semestar.
Određeni broj studenata regrutovan je među volontere Univerzijade, za šta zauzvrat dobijaju po 3 ESPB. Jedan bod, u bolonjskom sistemu označava 30 sati akademskog rada – ovakva zamenljivost akademskog rada sa neplaćenim radom u mašineriji za nečiji lični profit, koja je pritom u stanju da suspenduje pravo nekih drugih studenata na domski smeštaj, jedino govori o pravcu u kome se kreće naše visoko obrazovanje.
Obećanja Božidara Đelića, koji je uskočio na mesto kompromitovanog Jasnića, da će svim studentima koji se budu iseljavali iz Studenjaka za potrebe Univerzijade biti obezbeđen alternativni smeštaj, ispostavile su se, naravno, kao prazne tvrdnje. Nasuprot nepostojanju volje da se reši pitanje ovdašnjih domskih studenata koje stoji na tapetu već više od godinu dana, država je sklopila ugovor za iznajmljivanje stanova u Miškovićevom „Belvilu“, kompleksu stambenih zgrada koji se prostire na 13,7 hektara, zgodno smeštenom tik pored Miškovićevog Delta City-ja, i koji će prigodno biti prekršten u „Univerzitetsko selo“ za vreme trajanja Univerzijade. Naravno, nema ničeg „univerzitetskog“ u nečijem privatnom luksuznom kompleksu, naročito u trenutku kad se, paralelno sa premazivanjem ovog projekta u univerzitetske boje, dešava isterivanje studenata iz studentskog doma, i urušavanje realnog univerziteta. U celokupni projekat „Univerzijada 2009“ uloženo je 4,5 milijardi dinara (od čega oko 9 miliona evra samo na otvaranje!), dok je za obrazovanje odvojeno samo 1,5 milijardi dinara. Postaje sve očiglednije da besplatno visoko obrazovanje ne predstavlja problem (ne)mogućnosti, već stvar političke odluke pojedinaca u državnoj vlasti.
Studenti, međutim, nisu jedini kojima je ova „velika čast za sve građane Srbije“ stala na žulj. Bespravno naseljenim Romima iz bloka 67 pored naselja Belvil bespravno su porušene kuće samo jedan dan nakon što im je bilo uručeno rešenje po kome moraju da se isele u roku od 15 dana. Paralelno sa ovim dešavanjima, radnici su se masovno otpuštali, a različiti kulturni projekti zamrzavali – Univerzijada je svima postala trn u oku. Naravno da nije tačno da je sve ovo direktna posledica organizovanja Univerzijade, niti da je cela država stala zbog Univerzijade. Ipak, nezadovoljstvo, negodovanje i bes koji različiti slojevi stanovništva u ovom trenutku osećaju prema ovoj „velikoj privilegiji“ koju su gradske vlasti priuštile sebi i svojim građanima, sasvim su smisleni – Univerzijada je postala jedna groteskna i predimenzionirana biljka koja raste dok se sve oko nje suši.
Ovim „najvećim svetskim studentskim sportskim događajem“ sigurno se ne mogu ponositi studenti, a svakako ne ni „svi građani Srbije“. Na ovakvu manifestaciju mogu biti ponosni samo oni koji od nje direktno profitiraju – pojedinci iz gradskih vlasti i privatnici s kojima posluju. Na pitanje kakvu će korist Beograd imati od Univerzijade, gradonačelnik je odgovorio kako će svi ti strani studenti, kada završe svoje studije „doći na ozbiljna mesta, ministarska, direktorska, radiće u uspešnim firmama i biće u situaciji da odlučuju gde će se investirati u nešto, a onda će reći: Ajmo u Beograd, tamo je sasvim dobro, tamo žive sasvim normalni ljudi.“ Da li ćemo čekati da se svi ti budući ministri i direktori jednog dana sete dobrog zezanja i nezaboravnih prijateljstava iz Beograda, pa da odluče da sklapaju saveze sa našim ministrima i direktorima, pa da se zaposlimo u njihovim privatnim ispostavama u Srbiji?
Ne, nama ne treba nikakva Univerzijada niti njeni fantomi iz budućnosti. Ne želimo manifestacije koje se izdaju za studentske a služe profitu pojedinaca, a svakako ne ni univerzitet koji radi to isto. Nama treba naš univerzitet, sada – u trenutku kada akutnu neodgovornost vlasti za rešavanje najosnovnijih studentskih pitanja prati njeno razmetanje u organizovanju grandioznih „studentskih“ manifestacija, mi, studenti, moramo započeti borbu za ostvarivanje naših interesa – a to je fakultet dostupan svima, i univerzitet u službi studenata.
Grandiozne zamisli vođa projekta i gradskih vlasti ubrzo su se rasprsnule - broj sportista smanjen je sa 13.000 na 8.500, sportova sa 21 na 15, a od kompletne rekonstrukcije 46 beogradskih stadiona i bazena – neće biti ništa. Uprkos smanjenju obima, ostaje neupitno da je Univerzijada okupirala preveliki deo grada – za potrebe smeštanja dela učesnika Univerzijade, studenti iz prvog i drugog bloka Studentskog grada biće isterani iz svojih soba. Takođe, studentima iz ovog doma ukinuta je i mogućnost privremenog iseljenja, što znači da, ukoliko se sada isele, moraju da čekaju do sledeće raspodele koja je tek u decembru – dva meseca nakon što je fakultetska godina već počela. Iseljavanje studenata dodatno je podmazano i drugim promenjenim uslovima – u toku leta, cena stanovanja u 3. i 4. bloku skočiće sa 1500 kolika je tokom fakultetske godine, i do blizu 6000 dinara, a takođe neće raditi ni menze – sve ovo značajno povećava letnje troškove za stanare Studentskog grada, i smanjuje šansu da će ostati. Univerzijada nije zaobišla ni ostatak studentske populacije – ispitni rokovi su ispomerani ili skraćeni, kao i letnji semestar.
Određeni broj studenata regrutovan je među volontere Univerzijade, za šta zauzvrat dobijaju po 3 ESPB. Jedan bod, u bolonjskom sistemu označava 30 sati akademskog rada – ovakva zamenljivost akademskog rada sa neplaćenim radom u mašineriji za nečiji lični profit, koja je pritom u stanju da suspenduje pravo nekih drugih studenata na domski smeštaj, jedino govori o pravcu u kome se kreće naše visoko obrazovanje.
Obećanja Božidara Đelića, koji je uskočio na mesto kompromitovanog Jasnića, da će svim studentima koji se budu iseljavali iz Studenjaka za potrebe Univerzijade biti obezbeđen alternativni smeštaj, ispostavile su se, naravno, kao prazne tvrdnje. Nasuprot nepostojanju volje da se reši pitanje ovdašnjih domskih studenata koje stoji na tapetu već više od godinu dana, država je sklopila ugovor za iznajmljivanje stanova u Miškovićevom „Belvilu“, kompleksu stambenih zgrada koji se prostire na 13,7 hektara, zgodno smeštenom tik pored Miškovićevog Delta City-ja, i koji će prigodno biti prekršten u „Univerzitetsko selo“ za vreme trajanja Univerzijade. Naravno, nema ničeg „univerzitetskog“ u nečijem privatnom luksuznom kompleksu, naročito u trenutku kad se, paralelno sa premazivanjem ovog projekta u univerzitetske boje, dešava isterivanje studenata iz studentskog doma, i urušavanje realnog univerziteta. U celokupni projekat „Univerzijada 2009“ uloženo je 4,5 milijardi dinara (od čega oko 9 miliona evra samo na otvaranje!), dok je za obrazovanje odvojeno samo 1,5 milijardi dinara. Postaje sve očiglednije da besplatno visoko obrazovanje ne predstavlja problem (ne)mogućnosti, već stvar političke odluke pojedinaca u državnoj vlasti.
Studenti, međutim, nisu jedini kojima je ova „velika čast za sve građane Srbije“ stala na žulj. Bespravno naseljenim Romima iz bloka 67 pored naselja Belvil bespravno su porušene kuće samo jedan dan nakon što im je bilo uručeno rešenje po kome moraju da se isele u roku od 15 dana. Paralelno sa ovim dešavanjima, radnici su se masovno otpuštali, a različiti kulturni projekti zamrzavali – Univerzijada je svima postala trn u oku. Naravno da nije tačno da je sve ovo direktna posledica organizovanja Univerzijade, niti da je cela država stala zbog Univerzijade. Ipak, nezadovoljstvo, negodovanje i bes koji različiti slojevi stanovništva u ovom trenutku osećaju prema ovoj „velikoj privilegiji“ koju su gradske vlasti priuštile sebi i svojim građanima, sasvim su smisleni – Univerzijada je postala jedna groteskna i predimenzionirana biljka koja raste dok se sve oko nje suši.
Ovim „najvećim svetskim studentskim sportskim događajem“ sigurno se ne mogu ponositi studenti, a svakako ne ni „svi građani Srbije“. Na ovakvu manifestaciju mogu biti ponosni samo oni koji od nje direktno profitiraju – pojedinci iz gradskih vlasti i privatnici s kojima posluju. Na pitanje kakvu će korist Beograd imati od Univerzijade, gradonačelnik je odgovorio kako će svi ti strani studenti, kada završe svoje studije „doći na ozbiljna mesta, ministarska, direktorska, radiće u uspešnim firmama i biće u situaciji da odlučuju gde će se investirati u nešto, a onda će reći: Ajmo u Beograd, tamo je sasvim dobro, tamo žive sasvim normalni ljudi.“ Da li ćemo čekati da se svi ti budući ministri i direktori jednog dana sete dobrog zezanja i nezaboravnih prijateljstava iz Beograda, pa da odluče da sklapaju saveze sa našim ministrima i direktorima, pa da se zaposlimo u njihovim privatnim ispostavama u Srbiji?
Ne, nama ne treba nikakva Univerzijada niti njeni fantomi iz budućnosti. Ne želimo manifestacije koje se izdaju za studentske a služe profitu pojedinaca, a svakako ne ni univerzitet koji radi to isto. Nama treba naš univerzitet, sada – u trenutku kada akutnu neodgovornost vlasti za rešavanje najosnovnijih studentskih pitanja prati njeno razmetanje u organizovanju grandioznih „studentskih“ manifestacija, mi, studenti, moramo započeti borbu za ostvarivanje naših interesa – a to je fakultet dostupan svima, i univerzitet u službi studenata.
SZS na FB
Komentari
A da ne pricamo o tome da je u vreme, i tako skracenog, ispitnog roka,u domu odrzan metal fest...
jer zivimo u DISTURBIJI gde su toliko nakrali i prevezli veza i vezica da je to sramota za nase oceve dedove a i za nas same
a vi cutite ko vune kao i uvek aaahahahah kako cu se tek smejati kad sa tim vasim fakultetima ni sebe nebudete mogli prehraniti a u novinama i javnim glasilima kao kako se postupati za intervjuu za posao pa poslovne cake rezimea itd AAAHAHAHAHA.......ahahahahaha ludilo ja imam 2 faxa zavrsena i nemam ni dan radnog staza a orealnosti da ne caskamo pozz svim iskrenim i pravednim dusama uskoro nas nece biti braco moja. zar je sramota biti vaspitan dobrocudan i fin. zar je takav covek vuna??? mislim da nije a vi sakali jadni ste. uf sorry all loshe mi je